Danas vam donosimo poemu koja će u budućnosti zasigurno postati neizostavni dio raznih poetskih večeri. To je djelo koje će istjerati katarzičnu suzu na oči i izmamiti spontani, gromoglasni aplauz, kada slušatelj uzdignute šake u sebi pomisli: “Tako je! Tako je!!”. Poema je o nečemu što je okosnica svakog uredskog poslovanja, početak brojnih konverzacija ovdje u BIZkoshnici te jutarnji ritual iznimno važan za funkcioniranje pospanih i čangrizavih.
Hvala aparatu za kavu
Kada nemam vremena
Za skuhati kavu pravu
Tiho uskliknem:
“Hvala aparatu za kavu!”
Hvala aparatu
Što tako brzo mi kavu pravi
Kraću, dužu, bezkofeinsku
Samo šalicu ti stavi
Živio aparat
Što uvijek razbudi oči snene
Dok na posao pospan se vučem
Znam da on čeka mene
Hvala vrućem napitku
Što me grije kad dan je hladan
Što me uvjeri da sam sit
Kada sam zapravo gladan
Za istim stolom
On okuplja ljude
I potiče priču brojnih
Koji za njim žude
Hvala šećeru
Što zasladi kavu gorku
Slava suđerici
Što opere šalicu šporku.
